Nedavno sam obukla traper kombinezon - voila! - Prošao sam put od ozbiljnog poslovnog čovjeka do starog kova ćumura. Onakav kakav je vozio vlakove iz 1930. Pomislio sam, gledajući u ogledalo, da bih mogao proći kao farmer iz 1950-ih koji krade kukuruz. (Je li kukuruz nešto za "swish"?) Definitivno se nisam osjećao kao ja.
Naravno, tanka je linija između ugodne transformacije i uređenja za Noć vještica. "Ako niste zaposleni čovjek, biber postaje više kostim", rekla je Ann Richardson, povjesničarka marke u Dickiesu , tvrtki iz Fort Wortha u Teksasu koja proizvodi kombinezone od svog početka 1922. Tradicionalno, kombinezoni zadovoljavaju potrebe onih koji rade na poljima žita , na gradilištima ili u tvornicama. Ali današnji kreativci također cijene praktičnost . "Možete ih zaprljati i posvuda ima džepova za nasumične stvari", rekla je Noémie Salia, 26, dizajnerica svjetla i maketa u slobodno vrijeme.
Dungaree su ponekad koketirale s modom, posebno u 1990-ima. Vidite: preslatku Jennifer Aniston pod nadimkom "Prijatelji" ili manje umiljatog Tupaca koji nosi par s amblemom "Thug Life". Hipiji iz sedamdesetih prigrlili su jeftine jakne kako bi se istaknuli od establišmenta. Djeca odvjetnika i pijanih srednjih menadžera "poistovjećivala su se s radničkom klasom i pobunom i bunili su se što su cijelo vrijeme jako dobro odjevena", rekla je gospođa Richardson o kontrakulturnoj gesti.
Danas, usprkos sve ležernijim pravilima odijevanja, kombinezoni ostaju teško prodati za one koji nemaju odjeću ili pilu. Marketinški konzultant Jeff Thrope, 35, prisjeća se osjećaja osude dok je nosio kombinezon na posao: "Siguran sam da većina ljudi koje sam upoznao misli da sam potpuni gubitnik. . "
Treba hrabrosti prkositi takvoj cenzuri. I, kao i većina stilskih rizika, slava pomaže. Coluche je pretrpio nekoliko posljedica kada je odjenuo traper kombinezon tijekom TV nastupa. Sada, dok druga moda prije 2000., kao što su široke traperice i debele tenisice, doživljavaju renesansu, brendovi poput Our Legacy ili Supreme također nude nove kombinezone.
Nakon što sam zamijenila svoj radni kombinezon čišćom, potpuno bijelom verzijom iz Dickiesa, kombinezon je počeo mamiti. Bio sam sretan što imam džep veličine pametnog telefona u razini prsnog koša. Također sam pronašao čudnu udobnost u nošenju odjeće/odijela od ramena do pete. Ipak, tkanina je bila kruta (rečeno mi je da se olabavi nakon nekoliko pranja), a nogavice hlača bile su dovoljno široke da u njih stane zvono. Također, sedefasta boja činila me nervoznom da izgledam kao netko tko ide na svoje radno mjesto. Stoga sam se za festival Hellfest u Clermont-Ferrandu odlučila za uže maslinastozelene hlače, od mekane tkanine i ravnog kroja koji mi se činio gotovo glatkim.
Nosio sam ih za ručak, iskoristivši dodatne džepove da spremim nekoliko olovaka i presavijenu subotnju križaljku. Publika je djelovala ravnodušno, iako sam, pošteno govoreći, jeo tamo, u baru s osvježenjem, gdje ima dosta čudnih outfita. Nakon obroka, pridružio sam se bratu kako bih posjetio neke umjetničke izložbe, koje su se činile kao prikladan kontekst za tako neobičan izgled. Jedini komentar došao je od mog brata, koji me jednostavno pitao gdje sam nabavio ovaj kombinezon. Tkanini - suhom pamuku tipičnom za vojne hlače - pripisao je zasluge što im daje uglađen izgled. Ipak sam prije odlaska na večeru presvukao standardne pamučne hlače. Čak ni u jeftinom restoranu nisam bio spreman da me zamijene za farmera za stolom.